Ne tako davno, možda sve do kraja poslednjeg vijeka, dame su pišale kolonjsku. Uredno, naprlitano, nosom parajući oblake, svaka od njih je (uslovljena urednim radom bubrega) iz cjevčice nešto južnije (ili zapadnije ko bi mu ga znao) od mjesta predviđenog za produženje vrste, ispuštala oko jedan litar kolonjske dnevno. Uz to odbijajući priznati (slično kao što to čini Amerika na pomen Ukrajine) bilo kakve aktivnosti, tamo malo sjevernije od pomenute reproduktivne zone.
U novije vrijeme došlo je do nekih izmjena na ovom polju. Ugrubo, kolonjsku su zamjenile druge malo silikonskije supstance, varirajući u svojim fejk nijansama od dame do dame. Samo je jedno ostalo isto, aktivnosti na sjeveru su i dalje poricane. Onda je, slično kao u Dikensovom Oliveru Twistu dok u dnu sirotinjske kuhinje glasno izgovara „ja sam gladan“, na scenu stupila Vedrana Rudan, da jasno i lajavo kaže „i dame prde zar ne“.
Bezobrazno iskrena i bezobrazno bezobrazna, možda zbog toga što nije tolistojevski nadarena ili baš suprotno, može priuštiti sebi da kaže sve što joj (ukoliko ih ima) tjera krajnike da pljunu na jezik.
Ne mogu reći da sam pročitala sve što je gospođa Rudan napisala. Iskreno do sad sam pročitala samo jednu njenu knjigu Muškarac u grlu, i učinilo mi se da kad pročitaš jednu pročitao si sve. Ipak čisto da ne ostane na tome uhvatila sam se i Ljubavi na poslednji pogled. Na zapadu ništa novo, rekao je neko ko je pisao bolje od mene, zato sam stala na sredini i za svaki slučaj pročitala još i kraj.
Ima nešto u njenom pisanju što izvlači najgore iz svake žene. Ono što vri u svakoj od nas, i vrišteći želi da izađe. Želja da sve što ona laje i nabraja bivšim i sadašnjim muškarcima, roditeljima, prijateljima rodbini, svijetu, izlajemo i mi. Samo što mi uglavnom biramo šutnju. Zato je tu Vedrana Rudan, jedna od onih koja digne ruku u učionici dok svi hinjski gledaju pred sebe. Ko zna možda je tako bolje za nas.
Ipak nije mi bilo dosta Rudanove, jer jednom do dva puta mjesečno dobro dođe po kašičica otrova začinjena gorkom istinom radi teže probave, zato sam nastavila čitati njen blog.
Ne bih više da pametujem, ovo je blog, svi izgube strpljenje poslije trećeg po mogućnosti ne previše debelog pasusa. Osim toga i kasno je, ništa pametno mi ne pada na pamet.
Još samo poslednja molba onima koji biraju da šute, ne čitajte knjige Vedrane Rudan, one nisu od onih za koje se pravimo da čitamo.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.